Zimovanje 2023: Odrastanje u izviđačima

Ove godine, naš matični Odred, Odred izviđača „Stari Grad“ je zimovao zajedno sa članovima O.I. „5 Zlatnih ljiljana“ u Planinarskom domu „Bočica“ kod Kaknja. Zimovanje je trajalo od 12.1.2023. do 15.01.2023. te je okupilo ukupno 45 učesnika, djece i omladine iz Mostara.

Budući da mnogi ne znaju kako izgleda zimovati ili ljetovati u okviru izviđačkog plana i programa, ovaj put sa Vama dijelimo izvještaj o tome kako izgleda zimovanje sa našim izviđačima, koje benefite donosi i šta možete očekivati od jednog takvog izviđačkog druženja.

• LJUBITELJI PRIRODE

Krenimo od toga da smo izviđači i ljubitelji prirode, važno nam je da smo okruženi šumom i da udišemo čist zrak. Zadnjih dana je očitavana izuzetna zagađenost zraka, konkretno u Mostaru... Stoga, biti u šumi, u netaknutnoj prirodi je blagodat za zdravlje svih nas! Osjetiti i udahnuti snježno vrijeme dok je u Mostaru u januaru 15 stepeni, sunce k'o tepsija, je također ono što sva djeca priželjkuju!   

• ŽUTI AUTOBUS

Nadalje, put do te prirodne idile u kojoj je smješten Planinarski dom „Bočica“ nije naj, naj komforniji. Na naša putovanja po državi idemo žutim gradskim autobusima, na iznenađenje mnogih roditelja i djece koja žude za konfortnim velikim autobusima - no za dva/tri sata vožnje vjerujte svi uvijek prežive.

Odgovor na pitanje zašto ne uzimamo velike autobuse je jednostavan - da bi cijena zimovanja bila što jeftinija i slobodno možemo reći minimalna, da svoj djeci i roditeljima različitih finansijskih mogućnosti putovanje bude dostupno. A ni život nije baš uvijek previše udoban, uredu je da nekad izađemo iz komfort zone ako imamo veći cilj – u ovom slučaju naš cilj je da uživamo u prirodnim ljepotama i udišemo zdravlje.

• PJEŠAČENJE JE OKEJ

Dom u kojem smo boravili se nalazi na 920 metara nadmorske visine i udaljen je 10 kilometara od Kaknja. Dom je okružen  crnogoričnom i bjelogoričnom šumom, a okolina doma je idealna za planinske višednevne boravke. Međutim, kada snijeg na Ponijerima zapada, do doma se treba pješačiti pa sigurno 1 kilometar. I da li je problem da djeca hodaju? Da planinare, da koriste noge - uredu je. Nije to relacija koju djeca ne mogu izdržati, većinom se svi bave nekim sportom očekuje se da imaju i malo kondicije. Ili su djeca navikla da ih roditelji uvijek negdje vozaju... Razmislite malo, djeci je sve to okej sve dok je i nama odraslima okej, tako da nema mjesta za paniku uredu je da djeca pješače.

Taj osjećaj kada se ugleda dom u daljini i ta sreća kada se dodje do cilja - ko ne doživi taj i ne zna, djeca su umorna i presretna, ali nakon ručka svi trkom na snijeg i igre mogu da počnu. Zaborave na umor, žele da se igraju i uživaju u druženju sa svojim vršnjacima.

• HOTEL ZA PET

Prvi dan Čika Voja je pravio gulaš pa ni mačka nije imala šta pojesti, ništa nije ostalo iz kazana... Inače djeca ne jedu kuhaniju hm hm.. nakon smazanog gulaša svi su istrčali da se igraju na snijegu, tako da nisu bili previse umorni od onog hodanja do doma.

A Čika Voja, naš kuhar sa zimovanja, je naš stariji član, član uprave Odreda - koji zna vrhunski da kuha, inače po struci vatrogasac... Vatrogasac koji kuha, ništa čudno 😊

Naše zimovanje nije hotel sa pet zvjezdica, ali je definitivno hotel za pet! Mi smo u planinarskom domu kao jedna velika porodica, sa svojim zaduženjima. Ne, nemamo služavke, konobare, ni spremačice. Svako ima, svaki dan, svoje zaduženje, naročito ovi malo stariji, tinejdžeri - imamo dežurne za trpezariju/kuhinju, kao i dežurne za toalet.. mora se održavati higijena, usisati trpezarija, pospremiti stolovi nakon ručka, servirati hljeb i salata... Pratiti ima li toalet papira u wcu... puno nas je i mora se sve to pratiti... Da se razumijemo, iza djece to ne bude uvijek savršeno mi stariji to uvijek malo popravimo, ali u globalu djeca to fantastično odrade, bez obzira što kući ne usisavaju ili ne čiste toalet tako često.  

Kad se sjetim prije kad smo zimovali u Planinarskom domu na Rujištu, izviđači su i drva cijepali i pripremali nam ogrijev, i bogami bi se smrznuli vani dok bi namirili dovoljno drva, danas smo opremljeni centralnim grijanjem i tu smo pošteđeni. Mada kad malo bolje razmislim valjalo bi nekad organizovati takmičenje u cijepanju drva da malo prodrmamo današnje mlade izviđače 😊.

• JUTARNJA SMOTRA

Vratimo se na ovogodišnje zimovanje... Svako jutro se ustaje u 8 sati, pratimo dnevnu zapovijest... i kreveti se uredno raspremaju, ako slučajno neki ne stignu raspremiti jer su ti neki do nekih doba šuškali i pričali viceve, kucali jedni drugima na vrata, i naravno nisu se naspavali - e tada se krevet dodatno razbaca i eto ti još više posla, sutradan je sve pod konac, najbolji uvijek dobiju prigodnu nagradu.       

• NOVE GENERACIJE

U zadnje vrijeme često se čuje rečenica "nove generacije su sve gore i gore, niti se igraju niti se druže, samo vise na mobitelu..." Eh, da bi se to sve pomenuto izbjeglo djecu je potrebno edukovati i posvetiti im se dodatno.

Naši predvodnici i vodnici marljivo rade sa djecom, imaju razrađen plan i program za različite uzraste. Uvijek nam je fokus da djeci, dok su još uvijek djeca, usadimo pravila lijepog ponašanja kako prema vršnjacima tako i prema prirodi, naučiti ih da surađuju i da je timski rad veoma bitan, naučiti ih kako da se snalaze u prirodi, kako da zavežu čvor ili zapale vatru... naučiti ih da je pozitivno pokupiti smeće iza sebe, da nauče nešto više o ekologiji, o šumi, da budu kreativni...naučiti ih kako da pruže prvu pomoć, skinu azimut i koriste kompas... te još izviđačkih disciplina. Jer ako djeca odrastaju bez dodatnih edukacija i bez razvijanja svojih motoričkih i mentalnih sposobnosti buduće generacije će biti upravo onakve kakve ne želimo. Neka djeca su po prvi put upravo na ovom Zimovanju uzeli iglu i konac u ruke, i sašili svoje prvo dugme – nije to mala stvar!

Članstvo u izviđačima možemo slobodno nazvati određenom vrstom životne škole koja nas na suptilan način uči suživotu, prihvatanju svojih vršnjaka, i snalaženju u životu - kako preći prepreke i kako postići ciljeve.

•  PUT DO SAMOSTALNOSTI

Bilo je tu mlađe djece koja su po prvi put putovala sa nama, i moramo reći  i roditelji su uspješno preživjeli 😊 Na kraju priče svi smo pobjednici, djeca samostalnija, pobijedili sebe, pobijedili strah od mraka, pobijedili strah od usisIvača, neki su pobijedili u turniru „Čovječe ne ljuti se“, predvodnici su pobijedili i nadmašili sami sebe zalaganjem i realizacijom plana i programa, roditelji su preživjeli prvo razdvajanje sa djetetom, otvorili su djeci krila i dopustili im jedno novo iskustvo... Ponosni smo na sve naše učesnike i njihovo odlično vladanje, a roditeljima smo iznimno zahvalni na podršci i povjerenju koje su nam ukazali.

Zimovanje je privedeno kraju, svi su se sretni i zadovoljni vratili u Mostar. Na kraju svakokg zimovanja biramo najbolje učesnike: titulu najboljeg poletarca je osvojio Edi Čampara, dok je najbolja pčelica zasluženo bila Nađa Husković. Najboljim izviđačem i planinkom na zimovanju su proglašeni Nedim Zlomužica i Ilhana Isić.

Ove godine za realizaciju plana i programa za poletarce i pčelice su bile zadužene predvodnice Edna, Rejna i Milica, svoj posao su obavile odlično te su sa ostalim članovima štaba Adnom i Amarom osvojile diplomu za najbolje učesnike zimovanja, i ponosni smo na to jer ulažemo svoje vrijeme i sredstva u edukacije i rad sa predvodicima.

...............

Nadamo se da smo ti dragi čitaoče malo bolje prikazali kako to izgleda izviđački višednevni boravak u prirodi i nadam se da smo ti izvukli osmjeh na lice.

Tvoje ScoutSisters BH

• NAREDNE AKTIVNOSTI

U narednom periodu Odred izviđača „Stari Grad“ nastavlja sa redovnim sastancima i pripremama za takmičenja koja počinju u mjesecu martu. Odred djeluje u prostorijama spomen kuće Gojko Vuković, donja Mahala, a sastanci se održavaju u sljedećim terminima:

POLETARCI I PČELICE DO 11 GODINA - Ponedjeljak 18:30-19:30

POLETARCI I PČELICE 11 + GODINA – Utorak 18:30-19:30

IZVIĐAČI I PLANINKE 13 + GODINA – Utorak 19:30-20:30

Sve prijave je moguće izvršiti putem Facebook stranice O.I. Stari Grad Mostar (https://www.facebook.com/oistarigrad/)  ili dođite na jedan od pomenutih termina, sa sastancima počinjemo naredne sedmice od 16.01.2023.

Dobro nam došli!

Tekst piše: Tea Katica

RADIONICA ZA TINEJDŽERE: PUT DO SEBE

 

      Pripremila: Amila MASLEŠA

RADIONICA ZA TINEJDŽERE: PUT DO SEBE

Radeći sa djecom i mladim ljudima kroz izviđačku zajednicu, uvidjeli da su različiti izazovi u tom životnom dobu. Naravno, izazovi koji se nalaze pred ovim mladim ljudima su, u tom trenutku, nešto najveće s čim se susreću te je na nama odraslima da im olakšamo te procese.

Zbog toga, kada smo vidjeli da se organizuje jedna vrlo kvalitetna radionica upravo za mlade ljude, željeli smo saznati više o tome kako bi prenijeli našim mladim izviđačima i planinkama. Radionicu će voditi certificirana psihoterapeutkinja, doktorica pedagogije i certificirane instruktorice joge.

Dragi roditelji naših mlađih izviđača i planinki, informišite se i vi o sadržaju same radionice.

Piše: Edna HAZNADAREVIĆ, certificirana psihoterapeutkinja

Različiti su problemi sa kojima se danas suočavaju tinejdžeri, posebno u ovom periodu pandemije koju svi doživljavamo na različite načine. Ako se dijete susreće sa temama poput anksioznosti, niskog samopouzdanja, te nekim drugim temama koje muče tinejdžera onda sigurno znamo da roditelji čine sve kako bi tinejdžer prevazišao što lakše ove poteškoće I izazovni period.

Pronalaženje najboljih metoda za tinejdžera može biti izazov, zbog čega su Yoga centar Lama i Udruženje za sistemsku praksu i terapiju Mostar ponudili program i za koji iz ličnog iskustva u radu sa tinejdžerima udovoljavaju i upotpunjuju njihove potrebe. Ovaj program sastoji se od tri radionice namijenjene tinejdžerima i mogu vam biti od velike pomoći u cijelom ovom procesu. Ovaj program je jako sličan grupama podrške možda malo modificiran i prilagođen uočenim potrebama.

Jedna od najvećih dobrobiti ove vrste rada jest što sudjelovanje u grupnom okruženju djetetu daje do znanja da nije samo u problemima s kojima se suočava. Ostali članovi grupe imaju iste ili slične izazove kao u ovom trenutku, što im omogućuje da vide da nisu sami i da je to sve normalno.

YOGA CENATR LAMA

Na radionici će se baviti raznim pitanjima i zabavnim aktivnostima:

* kakav je ovo period za nas i kako utiće na  lični razvoj

* raditi aktivnosti koje nas uče kako se fokusirati i poboljšati koncentraciju

* kako smanjiti stres i tjeskobu kroz joginsku praksu i tehnike disanja

* povećati samopouzdanje i samopoštovanje

* osvjestiti vlastitu vrijednost i postojanje svoga bića

* kreativno se povezati sa sobom kroz grupnu aktivnost

* poticati zdravu sliku o sebi

* upoznati sebe

* i još mnogo toga...

Zabavne aktivnosti kroz smijeh i dobro raspoloženje pomoći će vašim tinejdžerima da se kreativno izraze i probude pozitivnu stranu sebe.

Radionica za tinejdžere  ( od 12 do 15 godina ):

                "PUT DO SEBE"

              DATUM: 06.02.2021.

              VRIJEME: 12h - 14h

                     MJESTO:

         YOGA CENTAR LAMA

Radionica se sastoji od tri sastanka  uz gratis završnu aktivnost:

"ČAJ I DRUŽENJE SA RODITELJIMA/STARATELJIMA"

Za sve dodatne informacije i prijave za radionicu kontaktirajte organizatore putem  telefona +38763539243 ili e-maila: lamiapeco1@gmail.com

Radionica će se održati u skladu sa epidemiološkim mjerama i broj djece je ograničen.

 

Te noći kad si se udavala

Tekst piše: Tea KATICA

Dok se grijem u toplom domu, bacih pogled na kamin i svjetlucave iskrice od vatre, na radiju poče Balašević...

Toga jutra sam stigao putničkom klasom
pa kući sa stanice časom
kroz bašte i prečice znane
A u vojsci sam stekao druga do groba
i hroničnu upalu zgloba
– suvenir na stražarske dane
....
Svirajte mi “Jesen stiže dunjo moja”, jesen rana
nek zazvone tambure u transu
Znam da nije pesma ova za veselje i svatovac
al ja moram čuti tu romansu!

Prizor me odvede na logorovanje, sjeti na ljetne logorske vatre, glas moje #scoutsister kako pjevuši ovu pjesmu, redovno ju je pjevala... 

Odoh u te hladne noćne šetnje plažama jezera, čujem zvukove najdražih pjesama, pjesme su odjekivale plažama. Grupe mladića i djevojaka u glas su pjevali svima dobro poznate stihove. Najglasnija je bila ona od Čorbe: 

Sa trine'st sam popušio prvu pljugu
a posle prve odma' i drugu
jer tad, tad sam bio mlad...

S' četrne'st sam popio prvo pivo
a posle piva sam pio sve živo
jer tad, tad sam bio mlad...

Tad sam bio mlad... Prisjećaju se raja kroz tekstove Riblje čorbe prvih momnenata iz tinejdžerskih dana, sad su malo stariji, ušli u dvadesete, dovoljno odrasli da pjevaju tad sam bio mlad. 

Sad kad razmislim, zadnje dvije-tri godine u kampu slabo čujem te pjesme koje smo mi slušali prije osam-devet godina, pitam se da li današnji dječaci, mladići i dalje žele naučiti svirati gitaru i biti neodoljivi gitaristi, al' nešto mi se čini da ih je sve manje. Vidim dvojicu iznose bluetooth zvučnik pored vatre. Rijetki sviraju, a ovi ostali i ne znaju tekstove, pa i ovaj jedan što ima gitaru i trudi se, spusti je na pod, i on garant pomisli nema smisla-niko ništa ne zna ... čudno neko vrijeme došlo, nije mi uopšte za oko vatre da se pjevaju „karleuše“. 

Tik uz jezero gdje se može oslušnuti šuma, žubor vode i šuštanje lišća, sjede na travi mladić i djevojka. Možda su se tek upoznali, a možda i godinama dolaze na to isto mjesto. On sa gitarom u ruci tiho, skoro nečujno, djevojci na rame pjevuši svirajući najljepše ljubavne akorde. Ona pregrnuta ćebetom preko ramena, sa zvjezdanim sjajem u očima gleda ga i pjevuši sa njim, veoma tiho samo da njih dvoje mogu čuti stihove: 

Želim da se stisnem uz tebe,
da te milujem
da ti šapucem na uho bisere
da pričam o slobodi
da se glupiram
da ti kazem oh ti ludo jedina
Poljubi me,
pa mi prste u kosu uvuci i zagrli me
poljubi me
pa se privi tik uz mene i zapjevaj,
ako znaš bilo što ....

Ako znaš bilo što... Znao je to dobro Johnny sve ukonponovati, tako dobro da i dan danas, od 1982. godine kad je pjesma objavljena, trnci prolaze tijelom na slušanje njegovih stihova ... neprocjenjivo! 

Gitara je bila na svakoj plaži aktivna, Dif, Prenj, Bungalovi, Centralna ... a gitaristi, talentovani mladići su uvijek bili glavne face logorovanja. Duža kosica, pokoji frćkavi uvojak ili pak gologlavi uz prvu puštenu prorijeđenu bradu... Trzalica među usnama dok bi se štimale žice i isprobavali prvi akordi. Ritual nakon večernjeg zbora, vrijeme je da se žice gitare zagriju, noć je mlada! 

Vraćajući se pored zeničkog logora odjekuje u Zenicu kada pođem ja- prati me pet šest drotova, okružni sudija rek'o dvanaest godina, dvanaest godina strogog zatvora, taj dobro poznati Zenica Blues. Usput iz daljine odjekuju i isprepliću se dvije standardne... 

Balkane, Balkane, Balkane moj
budi mi silan i dobro mi stoj
Ni bendovi nisu više
kao što su bili
moj se amaterski
priprema da cvili
Balkane, Balkane, Balkane moj...

Tntntnt veselo putem koračamo, pjevušimo pjesme kako koja nailazi...

Moji su drugovi
žestoki momci velikog srca
i kad se pije i kad se ljubi
i kad se puca
Gore od Aljaske do Australije
kad god se sretnemo
uvek se zalije, uvek se završi
s' nekom od naših pjesama....

Ova Bajagina je vrlo često i rado pjevana, jer baš tu je mjesto iskupljanja različitih generacija, drugova i drugarica sa prethodnih logorovanja ili čak nekih što se godinama nisu vidjeli, ali ih ovdje logorska vatra, gitara i pjesma zbliži i ojača njihovu vezu. 

Ulazimo u logor prije povečerja, dobre djevojke - moje tadašnje tri #scoutsisters i ja, al tamo neka ozbiljna situacija, neke tužne pjesme, neke suze u očima nekima od tuge, nekima od smijeha... Ne znam ni sama koliko se puta samo otpjevalo: 

Tu noć kad si se udavala
Nitko ne zna zašto si plakala
Da li radi tamjana
Ili starih uspomena....

Osjetio se u zraku neki rastanak, opraštanje od mladalačke ljubavi, ta planinka nije više pored svog izviđača, a prijatelji našeg izviđača ga tješili do zore pjevajući mu na uho: 

Tu noć kad si se udavala
Mene pijanog su odnijeli
Moji prijatelji, vjerni psi
Do jutra me tješili
Da ima milijun takvih kao što si ti
I da ću te preboljeti....

Nisam baš sigurna da mu je bilo lakše nakon te noći, znaju oni jedni drugima sjesti na muku, da se lakše preboli, neki njihov nikad shvaćen princip. Nakon tog logorovanja, ako me sjećanje dobro služi, taj izviđač je malo pauzirao sa dolascima na logorovanje – dobro su ga utješili!  

Budim se ujutro, a i dalje odjekuje u glavi: o da si samo htjela pobjeći, ovako stisni zube i ne plači, od sinoć mi ostalo.

Scoutbrothers: Muškarci i brkovi

PODIZANJE SVIJESTI: Koristeći brkove kao glavni pokretački simbol Movember se fokusira na podizanje svijesti javnosti o tri ključna područja: rak prostate, rak testisa, mentalno zdravlje i prevencija samoubistva.

 

Izviđačka zajednica veliku važnost polaže zdravlju svojih članova. Zato danas, naše izviđače podsjećamo na važnost brige o svom zdravlju. Pridružujemo se Movember pokretu!

Movember je godišnji događaj koji uključuje uzgoj brkova tokom mjeseca novembra radi podizanja svijesti o zdravstvenim problemima muškaraca, poput raka prostate, raka testisa i samoubistva muškaraca. Potičući muškarce (koji se nazivaju i "Mo Bros") da se uključe, Movember želi povećati rano otkrivanje raka, dijagnozu i efikasne tretmane i na kraju glavni je cilj smanjiti broj smrtnih slučajeva koji se mogu spriječiti.

Pored godišnjih pregleda, Fondacija Movember ohrabruje muškarce da budu svjesni porodične historije raka i da usvoje zdraviji način života.

Osnivač svjetskog izviđačkog pokreta Rober Baden Powell veći dio svog života nosio je čupave brkove. Možda će vam trebati više od mjeseca novembra da postignete guste brkove poput Baden-Powellovih, ali ovaj mjesec možete probati i time svakako sebe i svoju okolinu podsjetiti na važnost očuvanja muškog zdravlja.

Tekst pripremila: Amila Masleša

 

U 15 najboljih u Regiji uvrštena i basna: "Kako je mala izviđačka družina pronašla sreću”

We are happy to announce.... 

Prošlog mjeseca smo nas dvije, autorke i administratorice ovog bloga, Amila i Tea (pod pseudonimom Scout Sisters BH) poslale autorski rad, basnu za djecu, na regionalni konkurs... i dobilile smo obavještenje da je naš rad jedan od 15 izabranih, najboljih u Regiji! Naša basna imena "Kako je mala izviđačka družina pronašla sreću” je jedna od 15 najboljih!

• Zajednička pozitivna vibra! 

Mi još od srednje škole imamo tu neku finu zajedničku, jaku i pozitivnu vibru kad radimo nešto zajedno, tada to radimo iz čiste ljubavi i nije nam prvi put da zajedno budemo nagrađene za autorske radove, ali mnogo je lijepo i u 30-im doživjeti to ponovo, oživjeti duh srednjoškolskih i fakultetskih dana, seminara, radionica, konferencija ... u kojima smo učestvovale do 25-e godine, a poslije naša dob nije odgovarala uslovima apliciranja 

• Da se vratimo na trenutno književno stvaralaštvo!

Među 368 priča pristiglih iz 110 gradova i opština Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore na Javni regionalni konkurs izabrano je 15 najboljih bajki i basni za djecu na temu kulturnih raznolikosti, među njima je izabrana i basna "Kako je mala izviđačka družina pronašla sreću”, autorki Tee Katice i Amile Masleše / Scout Sisters BH iz Mostara (Bosna i Hercegovina).

Ponosne smo na naš rad koji je prepoznat i nagrađen, a naručito smo ponosne zbog toga što će naša priča biti dio ilustrovane knjige najljepših bajki i basni na temu kulturnih raznolikosti, ali i audio-knjige uz prilagođenu verziju za djecu sa poteškoćama u razvoju! 

Čitamo je uskoro!

Konkurs je bio dio aktivnosti projekta "Obrazovanje kroz igru" a koji implementira Navid teatar iz Banjaluke sa svojim partnerima. Više o projektu, aktivnostim pronađite klikom na  link.

Tekst napisala: Tea Katica

SAMUEL MORZE – Smrt voljene supruge kao motivacija za izum telegrafa i Morezeove azbuke!

Smuel je prošao kroz veoma težak period života koji ga je potakao da izumi telegraf i ubrza komunikaciju. Smrt njegove žene mu je bila inspiracija i motivacija za izum telegrafa i Morezove azbuke. 

Vjerujemo da ste čuli za izviđačku disciplinu zvanu „Morze“, tj. prijenos poruke pomoću Morzeove azbuke baterijom, tj.pomoću svjetla. Ali da li ste se ikada zapitali kako je uopće došlo do ovog izuma koji će promijeniti i unaprijediti način komunikacije na globalnoj razini?! 

Napominjemo da su ljudi, prije izuma telegrafa i ostalih načina komunikacije, komunicirali isključivo putem pisama, kojem je trebalo mnogo vremena da stigne od pošiljaoca do primaoca, što bi s vremena na vrijeme rezultiralo time da poslana poruka/informacija zastari i ne bude prenešena pravovremeno. 

SAMUEL MORZE (1791-1872) je prije svega bio izvrstan slikar, nakon završetka studija matematike i filozofije na Yalle Univerzitetu on odlazi studirati slikarstvo u Englesku. Bio je veoma cijenjen slikar te je radio portrete uvažnih političkih i javnih ličnosti tog vremena. 

Kako piše National Geographic, Samuel je prošao kroz veoma težak period života, koji ga je potakao da izumi telegraf i ubrza komunikaciju. Smrt njegove žene mu je bila inspiracija i razlog za izum telegrafa i Morezove azbuke. 

• Smrt voljene supruge kao inspiracija i motivacija za izum telegrafa i Morezeove azbuke 

Naime, kako bi izdržavao porodicu i zaradio hiljadu dolara Morze je otputovao u Washington da naslika portret markiza de Lafajeta. Tokom boravka u Washingtonu Morze je razmjenjivao ljubavne pisma sa svojom voljenom suprugom Lukrecijom koja je u tom periodu bila trudna i čekala njihovo treće dijete. 

U pismima mu je pisala kako je ponosna na njega, da ga mnogo voli i da im nedostaje te da jedva čeka da ponovo cijela porodica bude na okupu. Morzeov odgovor je također bio pun ljubavi i čežnje, ali nažalost njegova žena nije stigla da pročita njegove tople riječi jer je u međuvremenu preminula uslijed srčanih smetnji tokom poroda. Tako da je Morze umjesto odgovora svoje voljene supruge dobio odgovor od svog oca koji mu je sopštio tužnu vijest, pismo je stiglo nakon što je sahrana uveliko bila obavljena. 

Morze je bio očajan i razočaran, svjestan da uslijed spore komunikacije nije mogao da bude pored svoje žene u njenim poslijednjim trenucima niti da stigne na njenu sahranu. 

Samuel Morze

• Putovanje Evropom - ključni momenat za razvoj novog izuma

Sedam godina kasnije, Morze se ponovo našao na putu, ali je ovog puta išao brodom u Evropu. Na putovanju se sreo sa doktorom Čarslom Džeksonom, s kojim je razgovarao o elektromagnetizmu, što je predstavljalo prekretnicu u razvoju njegovog izuma. 

Okupiran idejom kako informacije treba da putuju brže, počeo je da razvija i mijenja već postojeću telegrafsku šifru tako što je razvio kod za svako slovo. Vratio se u Vašington 1838. godine u nadi da će ubijediti kongres da mu odobre sredstva za električni telegraf, ali nije uspio u tome. 

Na sreću, iste godine Morze je naučnom timu na Institutu Frenklin u Filadelfiji demonstrirao kako radi njegov telegraf, pa je ubrzo dobio 30 000 dolara za izgradnju telegrafske linije. 

• Prva telegrafska poruka (1844) i Morezov kod 

Prvu telegrafsku poruku je Morze poslao 1844. godine iz Vašingtona u Baltimor, a ona je glasila: „Šta je Bog radio“ (Biblija, Knjiga brojeva 23:23). 

Ubrzo su ljudi počeli da šalju razne poruke putem telegrafa čime se način komunikacije i poslovanja izmenio zauvijek postavši mnogo brži, piše National Geographics. 

Morzeova azbuka je sistem znakova koji predstavlja slova, brojeve i znake interpunkcije, a iskazuje se tačkama, crtama (odnosno kraćim i dužim crtama) i praznim slovnim mjestima. Na daljinu se prenosi električnim impulsom različitih dužina ili analognim mehaničkim ili vizuelnim signalima, poput svjetla. 

Morzeov kod su ubrzo počeli primjenjivati moreplovci na terenu, ali i vojska u vojne svrhe što je bila pretača za razvoj vojne telegrafije. 

Morezeova azbuka se sastoji od posebnih znakovnih obilježja (obično strujnih impulsa) kraćih i dugih crtica, i rastavnih, pretežno bestrujnih impulsa, koji služe kao razmak između znakova, riječi i rečenica. 

Koristi se za prijem na sluh ili elektromagnet s pisačem, koji ove crtice ispisuje na traku. Također se primijenjivao uz pomoć svjetlosnih efekata koji su prenosili kraće i duže crtice na taj način ispisivali poruke i slali svjetlosne signale. 

Tekst pripremila: Tea Katica

KHIPU - misteriozni način komunikacije koji ni danas nije u potpunosti razotkriven!

Čvorovi i čvorologija koju danas učimo u izviđačima seže daleko u prošlost i čine važan dio historije i razvoja čovječanstva. Svi mi koji poznajemo čvorologiju, zahvaljujući izviđačima, trebamo biti ponosni na sebe, jer ako zavirimo u prošlost naći ćemo brojna istraživanja i zanimljivosti vezane upravo za ovu, danas izviđačku, vještinu.

Čvorovi su se se koristili u mnoge svrhe, a u nekim drevnim civilizacijama bili su način za memorisanje podataka, sistem napravljen od čvorova koji ni dan danas nije odgonetnut!

Sada ćemo pisati malo više upravo o tome ... 

KHIPU (španski: quipu) je sistem bilježenja podataka koji se koristio u Južnoj Americi prije kontakta sa Evropom. Na kečuanskom jeziku  khipu  znači čvor. 

KHIPU se sastoji od više užadi (vune ljame ili alpake, odnosno pamuka) na kojima su podaci bili zabilježeni čvorovima. Najstariji arheološki nalazi khipua dolaze do 3 hiljade godina prije nove ere i to ga čini jednim od najstarijih sistema za bilježenje podataka. Koristili su se u carstvu Inka do 1570ih godina. 

INKE I MISTERIOZNI KHIPU

Carstvo Inka (1400.-1532. N. E.) - jedna je od rijetkih drevnih civilizacija koja nam govori u više dimenzija. Umjesto riječi ili piktograma, Inke su koristile khipu - uređaje s čvorovima - za komunikaciju izvanredno složenih matematičkih i narativnih informacija. Ali, nakon više vijekova proučavanja, i dalje nismo u mogućnosti u potpunosti razbiti šifru khipusa. Izazov nije u nedostatku artefakata - danas nam je poznato preko 1.000 kipua - već u njihovoj raznolikosti i složenosti. Istraživači se suočavaju sa desetinama hiljada čvorova koje su vezali različiti ljudi, u različite svrhe i u različitim regijama carstva.

Koristeći lokalno dostupne materijale kao što su vuna od ljame i pamuk, khipukamayuqs (izrađivač čvorova) kodirao je administrativne podatke poput popisnih podataka i raspodjele poreza u uvijenim žicama ovih drevnih proračunskih tablica.

Birokrati iz Carstva Inka koristili su te podatke kako bi pratili najveće carstvo u predkolumbijskoj Americi. Otprilike jedan vijek znamo da računovodstveni khipus slijedi šemu od 10 čvorova (zamislite abakus napravljen od niti). Međutim, ti kvantitativni khipus čine samo oko dvije trećine danas preostalih uzoraka. Preostala trećina tih uređaja - takozvani narativni khipus - čini se da sadrži kodirane nenumeričke, narativne informacije, uključujući imena, priče, pa čak i drevne filozofije. Za one koji vole zagonetke, narativni su khipus božji dar, piše portal Sroll.in.

KHIPU DANAS - dio nacionalnog blaga i tajanstvena turtistička ponuda

U nekim selima Perua khipu se koristi i danas u ritualne svrhe, održavajući svoju tradiciju. Tehnika KHIPU u turističkim ponudama i inostranim medijima često je nazvana i kao KNOTTY TAIL (bajka o čvorovima) ili TALKING KNOTS (čvorovi koji pričaju). Upotreba čvorova postoji i danas u malom peruanskom gradiću koji gaji tradiciju i kulturu civilizacije Inka. Grad San Andreas de Tupicocsha nositeljima gradskih družnosti svečano uručuje obojeni motiv čvora kao medalju. Ovo je jedino mjesto u Peruu gdje KHIPU (čvor) ima službenu ulogu, u ceremonijama. Vlada Perua je ovaj svečani ritual proglasila dijelom kulturne baštine zemlje. Misteriozni čvorovi su danas velika turistička atrakcija u Peruu.

Primjerci khipu-a su izloženi u mnogim svjetskim muzejima i čine vrijedne eksponate: Princenton University Museum, American Museum of Natuarl History u New York-u, Muzej Radicati u Peruu, te drugi muzeji u Chileu, Berlinu,  Švedskoj, Francuskoj i mnogim drugima širom svijeta. 

Slike eksponata u nastavku su preuzeti sa www.khipukamayuq.fas.harvard.edu

Tekst pripremila: Tea Katica

Na čelu ili začelju? - sve dok si u koloni nije ni bitno!

Izviđači su ljudi otvorenog srca i spremni primiti u svoje okrilje sve one željne druženja, prirode i zabave. Uvijek su to humanisti na prvom mjestu, pa tek onda sve ono što su u životu izabrali biti. U koloni uvijek prvi ide onaj najsporiji koji diktira tempo - time mnogo govorimo o važnosti prihvatanja!

U izviđačima učimo biti zajedno i biti u grupi. Izviđačka organizacija svugdje u svijetu funkcioniše na način da je grupa, jato, vod osnovna jedinica te organizacije. To znači da nikad niste sami. A to nam je svima zaista neophodno, znati da imamo grupu ljudi oko nas i koji su tu uvijek za nas i sa nama - neprocijenjivo!

Kroz igru i druženje, a kasnije i kroz različite aktivnosti, izviđači i planinke se povezuju i gradi se neraskidiva veza prijateljstva i drugarstva. Znamo da možete takve primjere druženja i prijatelja naći i u sportu, školi, plesu ili drugim aktivnostima, ali moramo biti iskreni (a pomalo subjektivni) da ništa nije tako toplo i puno ljubavi kao izviđači. 

Kako? 

Izviđači su ljudi otvorenog srca i spremni primiti u svoje okrilje sve one željne druženja, prirode i zabave. Uvijek su to humanisti na prvom mjestu, pa tek onda sve ono što su u životu izabrali biti. Topli, dobri i pitomi ljudi su simbol izviđačke zajednice. 

Kroz aktivnosti, na djecu se prenosi (a tako ih se i uči životnim vrijednostima) da u koloni uvijek prvi ide onaj najsporiji koji diktira tempo - time mnogo govorimo o važnosti prihvatanja. Niti osobi koja je u vodu najsprorija neće biti problem da pređe dogovorenu distancu po svom tempu hoda niti će se osjećati ugroženo, zapostavljeno ili neuspješno. Onom najbržem koji ide posljednji u koloni neće biti problem usporiti svoj tempo hoda jer će uživati u putu kojim prolazi. I eto tako, izviđači nauče djecu da je uredu biti drugačiji, sporiji ili brži nije ni bitno. Aspekt je svakako tu na stazi koja se pređe, pjesmi koja se usput pjeva i društvu koje volimo. 

Za kraj, pri našem simboličnim pozdravom, hajde sad svi zajedno ruku u zrak - stavi mali prst ispod palca, prenosimo da mali je uvijek tu za velike, a veliki štite male. Jer mi smo svi pojedinci koji u društvu različitosti dosegnemo svoj maksimum talenata i karakteristika. 

Zar ne? 

Tekst napisala: Amila Masleša

 

Putni znaci: Znaš li kuda ideš?

Putni znakovi, markacije u prirodi, nisu izmišljeni za izviđače, planinare i ostale zaljubljenike u prirodu. Oni su nekada bili poput semafora na raskrsnicama danas. I bili su za sviju. Jer se prirodom i drumskim putevima putovalo u svim prilikama.

Izviđači, među mnogim znanjima i vještinama koja usvajaju, između ostalog uče kako se snaći i orijentisati u prirodi. Ništa čudno, rekli biste. Pa naravno, da ćemo to učiti kada smo stalno u prirodi. Danas, ovim tekstom, želimo da vas vratimo nekoliko stotina godina u nazad i ukažemo na važnu stavku. Putni znakovi, markacije u prirodi, nisu izmišljeni za izviđače, planinare i ostale zaljubljenike u prirodu. Oni su nekada bili poput semafora na raskrsnicama danas. I bili su za sviju. Jer se prirodom i drumskim putevima putovalo u svim prilikama.

Pa su tako svi koristili geografske orijentacije odnosno određivanje strana svijeta kada bi kroz planine i proplanke putovali od tačke A do tačke B.  Strane svijeta možemo odrediti pomoću instrumenata (kompas, danas i gps), ali i nebeskih tijela i drugih pojava na terenu. Važno je da znamo da kada stanemo licem okrenuti ka sjeveru (N), jug (S) nam je iza leđa, u pravcu lijeve ruke se nalazi zapad (W), a u pravcu desne ruke istok (E).

Putni znaci / markacije

Planinarske markacije ili putni znaci su često na terenu i od velike su pomoći u kretanju na terenu kao i kod gubljenja u prirodi-zar se nismo svi barem jednom izgubili ;). Markacije su oznake koje označavaju planinarske staze i puteve. Ima ih raznih i mogu da se razlikuju po dimenzijama od države do države, ali su u osnovi iste ili slične. Osnovne boje koje se koriste u označavanju su crvena i bijela. Na većim plohama markacije imaju oblik crvenog prstena sa bijelom tačkom u sredini (ovaj vid markacije se naziva Knafelčeva markacija i koristi se u državama bivše Jugoslavije), a na manjim ili neravnim površinama naizmjenično složene crvene i bijele linije ili prstenovi (na tankim granama ili štapovima). 

U načelu bi se nakon svake markacije morala vidjeti ona naredna. Postoje i oznake u vidu strelica u jednoj ili obje boje, oznake raskršća u obliku slova X crvene boje itd. Tu su i putokazi u vidu tabli koji pokazuju smijer i mjesto ka kojem se staza pruža. Pojedine table sadrže informacije i o kilometrima koliko je potrebno do navedenog odredišta

Ako naiđete na stazu označenu ovim markacijama onda ste se našli na planinarskom putu koji negdje vodi. Potrebno je da krenete u jednom smijeru i na stazi nađete određene pokazatelje (putokaze koji se uglavnom nalaze na raskršćima, natpise na stablima i sl.)  prema kakvom se objektu krećete (planinski vrh, planinarski dom, mjesto za kampovanje i sl.) i da zavisno od situacije odlučite kuda da idete.

Mobilni telefon nije samo za slikanje 

Mobilni telefon može biti odlična sprava za orijentaciju, naročito ako ima ugrađen GPS. Ukoliko nema, tu je i dalje sat pomoću kojeg mozemo odrediti jug uz pomoć sunca (kod digitalnog sata crtamo na papiru sat s kazaljkama), a neki telefoni imaju ugrađen digitalni kompas koji koristimo kao i one klasične. Ukoliko vaš telefon nema ovih opcija, možemo ga koristiti za poziv u pomoć.  Ako nema mreže u tom trenutku, popenjite se na uzvišenje ili brdo i pozivite pomoć.

Sve što izviđači uče, od signalizacije, putnih znakova i mnogih drugih vještina je zasigurno znanje koje nije potrebno svakodnevno. Ali sve što možete naučiti, naučite. Sigurno će vam nekada biti od koristi. Pa tako i svi putni znaci koje smo naučili.

Putni znaci kao takmičarska disciplina

Mnoga izviđačka takmičenja i vesele olimpijade u svojim propozicijama imaju zadatak snalaženje po putnim znacima ili pogađanje putnih znakova, traženje blaga i slično. U zavisnosti od zadataka takmičari imaju zadatak pratiti putokaze, uraditi određene aktivnosti na datim lokacijama i slično... Putni znaci na izviđačkim takmičenjima mogu biti nacrtani na zemlji, pijesku, snijegu, kredom na kori drveta, asfaltu... također, mogu se slagati od grančica ili kamenčića. Znakovi se najčešće ostavljaju sa desne strane puta. Stoga, ako do sada niste, naučite putne znakove, imat ćete neprocijenjivo znanje, ali i osvojiti koji bod za ekipu kada budete išli na takmičenje☺

 

Tekst pripremila: Tea Katica

Mjesto gdje se i stijene ljube - Mostarska Bijela

 Izlet – Mostarska Bijela 

Uz najbolje izviđačko društvo Odreda Izviđača „Stari Grad“ sam provela predivan dan u planinarenju, organizovan je izlet na Mostarsku Bijelu, posjetu Pećini Bijele.

Ekipa koja je hrabro i odvažno pristupila planinarenju su: ustat pa spomenut, scout – GUIDE Voja (bez njega na ovakve pohode ne idemo, ima hrabro lavlje srce, snagu bika, noge planinara, a na kraju ogladni kao vuk ☺ Voja je naš neustrašivi vođa puta), moja malenkost - Tea ( jedna od dvije glavne scout – SISTERS, sister Amila nam se ovaj put nije mogla pridružiti, ali sam joj redovno slala fotke da nešto ne propusti), scout – BROTHERS Katice (Irfo i Ismar znani po nadimcima K2 i K3 ... btw mislim da sam ja postala K4 ☺ još malo i Zagorčiće u izviđačima ćemo brojčano premašiti #nooffense☺, scout – MANAGER Anel Dedović glavna pokretačka i kreativna energija družine, scout – SISTER Elma koja je cijelim putem skupljala ljekovite bilje, ne znamo da li je iza nje ijedan list kadulje ostao ☺ i naravno da je dobila nadimak Herbar ☺ and last but not the least Zlatko Katica moj scout – HUSBAND ☺ (čovjek mog života ❤ )

Eh da krenemo putem...

Mostarska Bijela je rijeka koja teče zapadnim obroncima Prenja, ulijeva se u Neretvu, odnosno Salakovačko jezero uz magistralni put M17, 20 km sjeverno od Mostara (ovdje i počinje planinarska staza). Rijeka Bijela povremeno ponire i izvire, njen sliv je očuvan i ima rijetke prirodne ljepote te je od velikog hidrološkog i geološkog značaja. Uspon kroz kanjon Mostarske Bijele (500mn/v) treaje cca 2 do 3 sata (zavisi od brzine, spretnosti, poznavanja staze...) cca ukupno 16 kilometara u oba smjera. 

Ponesite, udobnu obuću za pješačenje (ako nemate gojzerice, kroz ovu stazu možete proći i u udobnim tenisicama), presvlak jer ćete se znojiti, papuče za dijelove gde trebate gaziti rijeku, vodu i hranu za ručak. Mi smo se usput mogli osvježiti kupinama i drenjinama, hvala prirodi što nas je počastila i zasladila ❤

Na samom početku staze se nalazi info – tabla sa mapom, staza ima markacije (na prvom dijelu staze slabije, a poslije mnogo detljnije je označeno). U svakom slučaju, pratite makadamski put (u zavisnosti od suše i godišnjeg doba – moguće je da ćete naići na mali potok koji je potrebno pregaziti i nastaviti put). Doći ćete do račvanja, lijevo za Bijelu, a desno je staza koja vodi za planinski vrh Lupoglav (markacija je postavljena sa desne strane puta).

U jednom momentu doći ćete do improvizirane ograde koja zatvara cijeli put – pješaci mogu proći, ali terenskim i motornim vozilima nije dozvoljeno dalje ići. Pažljivo pratite markacije uz put. Markacije su postavljene na kamenjima, obojene crvenom i bijelom bojom, na drvećima, ali i na granama možete naići na zavezane bijele i crvene kese – stoga obratite pažnju na sve oko sebe. Staza je čista, nema smeća i jako je ugodna ako krenete malo ranije, većinu staze ćete piješačiti po hladovini - što olakšava planinarenje u svakom slučaju.

Staza će vas voditi kanjonom Bijele, šljunčanim koritom i livadama te kroz gustu grabovu šumu pored tzv. Kravljih pećina do ostataka nekadašnjeg planinarskog skloništa na 475 mNv.  U završnom dijelu puta, proći ćete pored Kravljih stijena i zidina – ostataka kuća, što nam govori da je to nekada bilo naseljeno mjesto, te malog groblja, gdje su pokopani preci obitelji Lojpur. Nakon što uspješno prođete pored ove dionice doći ćete do svog cilja ogromna Pećina Bijela iz koje izbija pitki potok. Pećina je duboka 80-ak metara i galerijski osvijetljena.

❤ Mjesto gdje se i stijene ljube ❤

Kada uđete dublje u pećinu i pogledate prema nebu vidjet ćete mali prorez između stjenki koji čini prirodni reflektor, galeriju.

Zrake sunca se presijecaju o oštre pećinske rubove, izgledalo je kao da se grle i ljube. U momentu me podsjetilo i na izreku "tako blizu, a tako daleko" jedno do drugog - a ne mogu se dotaknuti, neke veće sile ih razdvojile! Ali i dalje zaljubljeno te dvije pole gledaju jedno u drugo i posjetiocima pružaju svjetlost u dubini pećine, da su sastavljene vladao bi mrkli mrak, stoga ... dale su svoju žrtvu da bi drugima osvijetile put, da bi im se mnogi divili i mogli vidjeti njihovu ljepotu, zaista predivan prizor! Uz svu tu ljepotu ova kreacija izaziva i strah. Strah i strahopoštovanje prema njenom veličanstvu, prema prirodi, prema Stvoritelju, u toj ogromnoj pećini si toliko mali, da se diviš i strahuješ u isto vrijeme, ljepota i strah, toplota i jeza!

Zidovi pećine su hladni, i voda koja protiče kroz nju je veoma hladna, ledena, a srce puno topline ostvarenog dostignuća. 

P.S. Pogledajte u sliku iznad, fokus na stijene i kamen između njih, zar vas ne podsjećaju na krompir dance :) samo što bi bilo mnogo gadno da im krompir ispadne ☺☺☺☺☺

Lijepo je bilo rashladiti se nakon pješaćenja sunčanom stazom. Na samom kraju pećine smo se naravno fotkali i osvježili.

Inače, na kraju Pećine se nalazi vodopad visine 10 m i zbog kojeg se isplati malo smočiti i pregazati ledenu vodu. Mi nismo zatekli vodopad, ali bez obzira na to rashladili smo se i oduševili ovom prirodnom kreacijom. Pri ulasku u pećinu treba biti pažljiv, teren je mokar i klizav. Mi smo pred ulazak u pećinu ostavili rance i presvukli se u obuću koju smo spremili za dijelove gdje se treba pregaziti rijeka. Voda Bijele je pitka te smo se osvježili i rashladili pitkom vodom Bijele. Napunili boce svježom vodom i nakon ručka krenuli nazad.

Hvala cijeloj ekipi na predivnom nezaboravnom druženju.

Definitivno svima preporučujem da odrade ovu planinarsku stazu, nećete zažaliti! 

Tekst napisala: Tea Katica