četvrtak, 28. siječnja 2021.

Te noći kad si se udavala

Tekst piše: Tea KATICA
Dok se grijem u toplom domu, bacih pogled na kamin i svjetlucave iskrice od vatre, na radiju poče Balašević...

Toga jutra sam stigao putničkom klasom
pa kući sa stanice časom
kroz bašte i prečice znane
A u vojsci sam stekao druga do groba
i hroničnu upalu zgloba
– suvenir na stražarske dane
....
Svirajte mi “Jesen stiže dunjo moja”, jesen rana
nek zazvone tambure u transu
Znam da nije pesma ova za veselje i svatovac
al ja moram čuti tu romansu!


Prizor me odvede na logorovanje, sjeti na ljetne logorske vatre, glas moje #scoutsister kako pjevuši ovu pjesmu, redovno ju je pjevala... 


Odoh u te hladne noćne šetnje plažama jezera, čujem zvukove najdražih pjesama, pjesme su odjekivale plažama. Grupe mladića i djevojaka u glas su pjevali svima dobro poznate stihove. Najglasnija je bila ona od Čorbe: 

Sa trine'st sam popušio prvu pljugu
a posle prve odma' i drugu
jer tad, tad sam bio mlad...


S' četrne'st sam popio prvo pivo
a posle piva sam pio sve živo
jer tad, tad sam bio mlad...

Tad sam bio mlad... Prisjećaju se raja kroz tekstove Riblje čorbe prvih momnenata iz tinejdžerskih dana, sad su malo stariji, ušli u dvadesete, dovoljno odrasli da pjevaju tad sam bio mlad. 

Sad kad razmislim, zadnje dvije-tri godine u kampu slabo čujem te pjesme koje smo mi slušali prije osam-devet godina, pitam se da li današnji dječaci, mladići i dalje žele naučiti svirati gitaru i biti neodoljivi gitaristi, al' nešto mi se čini da ih je sve manje. Vidim dvojicu iznose bluetooth zvučnik pored vatre. Rijetki sviraju, a ovi ostali i ne znaju tekstove, pa i ovaj jedan što ima gitaru i trudi se, spusti je na pod, i on garant pomisli nema smisla-niko ništa ne zna ... čudno neko vrijeme došlo, nije mi uopšte za oko vatre da se pjevaju „karleuše“. 

Tik uz jezero gdje se može oslušnuti šuma, žubor vode i šuštanje lišća, sjede na travi mladić i djevojka. Možda su se tek upoznali, a možda i godinama dolaze na to isto mjesto. On sa gitarom u ruci tiho, skoro nečujno, djevojci na rame pjevuši svirajući najljepše ljubavne akorde. Ona pregrnuta ćebetom preko ramena, sa zvjezdanim sjajem u očima gleda ga i pjevuši sa njim, veoma tiho samo da njih dvoje mogu čuti stihove: 

Želim da se stisnem uz tebe,
da te milujem
da ti šapucem na uho bisere
da pričam o slobodi
da se glupiram
da ti kazem oh ti ludo jedina
Poljubi me,
pa mi prste u kosu uvuci i zagrli me
poljubi me
pa se privi tik uz mene i zapjevaj,
ako znaš bilo što ....


Ako znaš bilo što... Znao je to dobro Johnny sve ukonponovati, tako dobro da i dan danas, od 1982. godine kad je pjesma objavljena, trnci prolaze tijelom na slušanje njegovih stihova ... neprocjenjivo! 

Gitara je bila na svakoj plaži aktivna, Dif, Prenj, Bungalovi, Centralna ... a gitaristi, talentovani mladići su uvijek bili glavne face logorovanja. Duža kosica, pokoji frćkavi uvojak ili pak gologlavi uz prvu puštenu prorijeđenu bradu... Trzalica među usnama dok bi se štimale žice i isprobavali prvi akordi. Ritual nakon večernjeg zbora, vrijeme je da se žice gitare zagriju, noć je mlada! 
Vraćajući se pored zeničkog logora odjekuje u Zenicu kada pođem ja- prati me pet šest drotova, okružni sudija rek'o dvanaest godina, dvanaest godina strogog zatvora, taj dobro poznati Zenica Blues. Usput iz daljine odjekuju i isprepliću se dvije standardne... 

Balkane, Balkane, Balkane moj
budi mi silan i dobro mi stoj
Ni bendovi nisu više
kao što su bili
moj se amaterski
priprema da cvili
Balkane, Balkane, Balkane moj...


Tntntnt veselo putem koračamo, pjevušimo pjesme kako koja nailazi...

Moji su drugovi
žestoki momci velikog srca
i kad se pije i kad se ljubi
i kad se puca
Gore od Aljaske do Australije
kad god se sretnemo
uvek se zalije, uvek se završi
s' nekom od naših pjesama....


Ova Bajagina je vrlo često i rado pjevana, jer baš tu je mjesto iskupljanja različitih generacija, drugova i drugarica sa prethodnih logorovanja ili čak nekih što se godinama nisu vidjeli, ali ih ovdje logorska vatra, gitara i pjesma zbliži i ojača njihovu vezu. 
Ulazimo u logor prije povečerja, dobre djevojke - moje tadašnje tri #scoutsisters i ja, al tamo neka ozbiljna situacija, neke tužne pjesme, neke suze u očima nekima od tuge, nekima od smijeha... Ne znam ni sama koliko se puta samo otpjevalo: 

Tu noć kad si se udavala
Nitko ne zna zašto si plakala
Da li radi tamjana
Ili starih uspomena....


Osjetio se u zraku neki rastanak, opraštanje od mladalačke ljubavi, ta planinka nije više pored svog izviđača, a prijatelji našeg izviđača ga tješili do zore pjevajući mu na uho: 

Tu noć kad si se udavala
Mene pijanog su odnijeli
Moji prijatelji, vjerni psi
Do jutra me tješili
Da ima milijun takvih kao što si ti
I da ću te preboljeti....

Nisam baš sigurna da mu je bilo lakše nakon te noći, znaju oni jedni drugima sjesti na muku, da se lakše preboli, neki njihov nikad shvaćen princip. Nakon tog logorovanja, ako me sjećanje dobro služi, taj izviđač je malo pauzirao sa dolascima na logorovanje – dobro su ga utješili!  

Budim se ujutro, a i dalje odjekuje u glavi: o da si samo htjela pobjeći, ovako stisni zube i ne plači, od sinoć mi ostalo.

Nema komentara:

Objavi komentar