Najtoplije mjesto na planeti.
I pročitam priču o izviđačima i drugim kraljevstvima.
Priča za laku noć nas odraslih u izviđaštvu.
Kiša ludo pada.
Vjetar udara po prozoru.
A ja mogu osjetiti miris lipe i zvijezde kako namiguju.
I skontah!!
Ipak postoji mjesto toplije od mog kreveta, sigurnije od moje sobe, gdje kiša ne pada ludo, i vjetar ne udara po prozoru.
To je zelena savica, mali izviđački šator u kojeg stane sva sreća ovog svijeta.
Kad sam u savici kiša rominja, a vjetar lagano dodiruje platno.
Čak i za onih burnih noći, u kojima voda niz logor lije kao niz Potok.
Kad u savici spavam, ne postoji udobnuje mjesto na cijeloj planeti.
Sigurnost zelenog platna pospješuje šuma okolo i ljubav u Šatoru.
Sreća neizmjerna je buđenje u rano jutro nakon samo nekoliko sati sna.
Al' tu je svima žao spavati.
Jer propustit ćeš nesto veliko, nešto divno, kao što je gledanje u plamen logorske vatre.
To je tek draž za sebe.
Ni jedna vatra ne grije kao logorska.
Niti i jedna ima tako sjajne iskre.
I do nebe one idu.
Od nas do zvijezda lete iskre logike vatre.
Tišina.
Tišina koju ti je žao probuditi.
Žao ti dirati prirodu koja spava pored tebe mirnim snom.
I tišina je posebna u savici.
Ne bojim je se.
Uživam.
Slušam kako diše priroda.
Možda ništa nije ovako.
Al noćas,
U mojoj glavi,
Dok kiša ludo pada
I vjetar udara po mom prozoru,
Savica se čini kao tako topla i mila.
A ja sam nepopravljivo zaljubljena u izviđače!
(A.M.)
Nema komentara:
Objavi komentar