Dnevnik izviđača - 3. dio

Dan peti, projekat sedmi, godina osma. 

Dragi dnevniče, čini se da mi je spoj četverodnevnog "trči tamo-trči ovamo", jučerašnjeg cjelodnevnog veslanja i vratolomnog skakanja u kombinaciji sa održavanjem reputacije prve face u kampu, uspio iscrpiti dobar dio energije, pa sam negdje nekon večere završio u ambulanti. 

Baš kad sam pomislio da sam u opasnosti da izgubim titulu najjačeg lika u kampu i budem samo dobro sjećanje plavokose planinke, priča je doživjela pravi filmski preokret. Umjesto da se pridruži onom šarmantnom gitaristi (čitaj zalizanom nafuranom tipu okruženom armijom cura koje ga, realno, da ne lupa po onoj gitari ne bi ni pogledale) ona, kao što to rade glavne junakinje u pravo dobrim knjigama, kuca na vrata ambulante i ulazi graciozno kao gazela. 
Da, dragi dnevniče, dobro sam rekao, kuca na vrata ambulante.

Znaš, ambulanta već odavno nije smještena u šator, i naporan si više sa tim "u tvoje vrijeme"! 

Sad je drugo vrijeme, i to, čini se, moje više nego ičije! Hvala svim zvijezdama padalicama koje su odlučili udruženim snagama ispuniti moju najveću želju. 

Ti si patetičan, obična stara hartijo! 
Ljubomorni objektu! 
Ovo je zadnji put da ti i š t a govorim. 

I samo da znaš, nije bila u onoj grupi "daj sviraj nam Mrvicu, imaš tako lijep glas..." zato što ona ima i ljepši i svira neku malecku gitaru (za koju nisam siguran kako se tačno zove, provjerim pa ti javim) i ne treba joj neki zalizani ufuranko da joj svira Mrvicu. 

Svirat će je ona meni, obećala je, eto toliko da znaš, pa se sad rascijepi od korice do korice, ljubomorna stvarčino! Dragi dnevniče, znam da se šališ. Šalim se i ja sa tobom, ali nekad stvarno moraš stati na loptu. Nju mi ne smiješ dirati, ama ni u šali. Jasno? Dogovoreno. Sad ukratko, jer ponovo počinjem osjećati malaksalost. Jutros sam kooonačno bio na streličarstvu. Vodi neki pravo simpa lik kojem nisam uspio zapamtiti ime ali su mi kasnije rekli da se isto zove i preziva, samo je redoslijed slova različit.

Evo cijeli dan dumam u glavi kako se to ispremetano može prezivati Samir, Damir, Amir, Darko ili Marko. Ne preziva se valjda frajer Komar?! Pa nije planina... Ili Iram? To je, koliko znam ime, i to žensko... Helem nejse, znaš mene, čega god se dohvatim ide mi od ruke pa sam i ovdje strelice utjerivao strogo u centar i sve ih redom bacao u nevjericu. Završio sam među prvima pa sam, tražeći osobu L (ime ćeš saznati tek kad budem siguran da si posve odustao od neslanih šala) bacio oko na trpezariju, donju livadu, gornju livadu, sportske terene i kapiju. Bilo mi usput, majke mi. Nisam još došao u fazu da se toliko trudim oko djevojke. Uglavnom, uspio sam čak i uslikati neke radionice, kreativnu i mirovnu čini mi se, sutra ću ići na njih pa ti pišem i o tome sutra. Uhvatio sam po neku sliku i na adrenalinskom i na streličarstvu, i pošto trenutno ležim u ambulanti, pogodi ko ih sortira i pomaže mi oko izvještaja. Vodnice, kreativna zlice, pored ovakve kazne nagrada mi ne treba. Nisi ni svjesna u kakve si me "nevolje" uvalila. Umoran i iscrpljen, ali veoma sretan izviđač šalje tople pozdrave iz ambulante. 

Odjavna špica. "Slušajte nas na Scout radiju 98 MHz." Jel okej da im tom rečenicom završim onaj njihov dosadno službeni izvještaj? Laku noć, dragi dnevniče.

Tekst piše: Dženita Vugdalić