Kroz igru i druženje, a kasnije i kroz različite aktivnosti, izviđači i planinke se povezuju i gradi se neraskidiva veza prijateljstva i drugarstva. Znamo da možete takve primjere druženja i prijatelja naći i u sportu, školi, plesu ili drugim aktivnostima, ali moramo biti iskreni (a pomalo subjektivni) da ništa nije tako toplo i puno ljubavi kao izviđači.
Izviđači su ljudi otvorenog srca i spremni primiti u svoje okrilje sve one željne druženja, prirode i zabave. Uvijek su to humanisti na prvom mjestu, pa tek onda sve ono što su u životu izabrali biti. Topli, dobri i pitomi ljudi su simbol izviđačke zajednice.
Kroz aktivnosti, na djecu se prenosi (a tako ih se i uči životnim vrijednostima) da u koloni uvijek prvi ide onaj najsporiji koji diktira tempo - time mnogo govorimo o važnosti prihvatanja. Niti osobi koja je u vodu najsprorija neće biti problem da pređe dogovorenu distancu po svom tempu hoda niti će se osjećati ugroženo, zapostavljeno ili neuspješno. Onom najbržem koji ide posljednji u koloni neće biti problem usporiti svoj tempo hoda jer će uživati u putu kojim prolazi. I eto tako, izviđači nauče djecu da je uredu biti drugačiji, sporiji ili brži nije ni bitno. Aspekt je svakako tu na stazi koja se pređe, pjesmi koja se usput pjeva i društvu koje volimo.
Za kraj, pri našem simboličnim pozdravom, hajde sad svi zajedno ruku u zrak - stavi mali prst ispod palca, prenosimo da mali je uvijek tu za velike, a veliki štite male. Jer mi smo svi pojedinci koji u društvu različitosti dosegnemo svoj maksimum talenata i karakteristika.
Zar
ne?
Tekst napisala: Amila Masleša
