Dnevnik izviđača - 2. dio

Dan četvrti, projekat sedmi, godina osma; ustajanje prije nego je zora stigla ciknuti. 

Iznenadio bi se, dragi dnevniče, da znaš do kakvih spoznaja čovjek dođe kad pere zube prije pola 8. 

Ja sam, recimo, zaključio da je u 7:15 gužva ispred wc-a najmanja i da su tuš kabine gotovo prazne jer se niko normalan ne tušira na otvorenom u to doba. Gotovo prazne rekoh, ne rekoh potpuno prazne. Normalan svijet u to doba spava, ali oni što su prenoćili sa super anti-age, face lifting maskom (čitaj kaladont za izbjeljivanje zuba) peru tragove poraza sa lica i tijela, nadajući se pri tom da ih nije vidio ni onaj što ih je noć prije pretvorio u veliku flekavu spodobu koja proizvodi čudne zvuke (čitaj hrče). 

Da ti pojasnim, najveća sramota u izviđačkom svijetu je zastava ukradena s jarbola. „Đe si bio? S kim si bio? Šta si radio? Mogli su odnijet i tebe i cijeli kamp!“ Jer, pobogu, nisi pazio na kamp, i pošteni lopovi su te samo htjeli upozoriti oduzimajući ti svetinju. Ako se pak desi da nisu odnijeli ni zastavu ni kamp, ne smiješ se uljuljkati u svojoj komfort zoni, ili slučajo pomisliti da si siguran. 

Uvijek može gore: operacija k a l a d o n t. 

Prvo se budiš umazaniji od sedmomjesečne bebe koja je tek otkrila čari kašaste ishrane, pa se ujutro trčiš u zagrljaj majke tuš kabine, a već sljedećeg dana se budiš na nepoznatoj lokaciji. Sjećaš se onog dijela „Mogli su odnijeti i tebe i cijeli kamp“. Realno, teško da će odnijeti 15 prikolica i 4 bungalova, ali družeee, ti si laka meta. 

Već sljedećeg dana si stručno rečeno I Z N E Š E N. 

(Počinjem koristiti izviđačku terminologiju, zapažaš li?). Činjenicu da nisi pazio kamp, će ti mooožda neko i oprostiti. Ali činjenicu da sam sebe nisi pazio, eh to će već teško zaboraviti. Tu će sramotu teško oprati cijelo Boračko jezero, ali koji litar tušnice (profesionalni izraz za vodu iz velikog crnog bureta) će vrlo uspješno obaviti taj zadatak. Opet ponavljam, pod uslovom da te N I K O živ ne vidi. 

Uh, odužih mnogo. Ali moram ti ispričati sve što mi je na duši. Jer me ovi njihovi službeni izvještaji slikovito rečeno iscijediše kao limun. 

Evo, ti mi reci, jel realno da sam danas morao prebrojati S V E ljude koji su išli na rafting. Pod s v e mislim na transformersa Kenu (5) koji se nekim čudnovatim trikovima uspije kretati brzinom gotovo jednakom brzini mog pogleda; mislim na fotoovisnika Edu (55) koji se svakih 5 minuta pojavi na vrhu nove stijene, ili na najpristupačnijoj grani. Samo sam zbog njih 4 puta brojao „još samo jednom“. Ali, kako kažu pametne glave, red se mora znati, pa sam nakon petstočetvrtog brojanja zaključio da su u raftingu predivnom rijekom Neretvom danas uživala 124 izviđača i planinke dok su ostali učesnici kampa ispenjali umjetnu stijenu, prešli adrenalinski park i uživljavali se u ulogu Robin Huda vježbajući streličarstvo. 

Nadam se da se u minuloj rečenici nazire i moj rukopis; obrati pažnju, dragi dnevniče, da ne bih opet bio optužen za zloupotrebu šarma. Govoreći o šarmu, nakon jučerašnjih vratolomija na adrenalinskom, bio sam s i g u r a n da sam se dokazao kao prava lafčina. Međutim, kao što sam već pomenuo, komfort zona u izviđačkom svijetu je čista nepoznanica. 

Prva pauza na raftingu odvija se pored stijene sa koje skokove izvodi nekolicina najspretnijih izviđača, što i ne bi bila velika stvar jer sam ja svoju spretnost, kako već rekoh jučer dokazao. Drama nastaje kada se n stijenu penje plavokosa planinka i izvodi maestralan skok. 

Dragi dnevniče, povlačim sve što sam rekao o dosadnim ženskim frizura-šminka-noktići pričama. S takvima sam se barem znao nositi. 

Današnja dešavanja su me izbacila iz tračnica do te mjere da me ne moraju tjerati na povečerje. 

Perem zubiće i gibam. 

Odjavna špica.

Tekst piše: Dženita Vugdalić